Plohe u dodiru s tlom - pod na tlu, podni zidovi podruma - ne gube toplinu kao plohe prema vanjskom zraku. Tlo je masivno i tromo, pa toplina kroz njega teče prigušeno i s vremenskim kašnjenjem. Norma ISO 13370 propisuje kako se taj prijenos računa i kako rezultat ulazi u proračun po HRN EN 12831.
Zašto je tlo poseban slučaj
Kod vanjskog zida toplina prelazi izravno u zrak na projektnoj temperaturi. Kod tla put je dulji i sporiji: dio topline odlazi bočno, a tlo akumulira i otpušta toplinu s kašnjenjem od nekoliko mjeseci.
Zato se tlo ne smije tretirati kao vanjski zid s korekcijskim faktorom f_x = 1,00. To je jedna od čestih grešaka u toplinskom proračunu i daje previsoke gubitke.
Karakteristična dimenzija B'
Ključna veličina je karakteristična dimenzija poda:
B' = A / (0,5 · P)
gdje je A površina ploče, a P opseg izloženog ruba. Velika, zdepasta ploča ima veći B' i razmjerno manje gubitke po m², jer joj je veći dio površine udaljen od hladnog ruba. Uz B' i U-vrijednost ploče ulazi i toplinska provodljivost tla.
Stacionarna i periodička komponenta
ISO 13370 razlikuje dva dijela toka:
| Komponenta | Što opisuje |
|---|---|
| Stacionarna | Prosječni godišnji tok kroz tlo |
| Periodička | Sezonsko kolebanje oko prosjeka, s kašnjenjem |
Za projektno toplinsko opterećenje mjerodavna je vršna vrijednost, dok periodička komponenta objašnjava zašto je pod zimi najhladniji s kašnjenjem za vanjskom temperaturom.
Norma pokriva više tipova: ploču na tlu, grijani i negrijani podrum te povišeni pod. Svaki ima svoj izraz, ali svi se svode na ekvivalentni koeficijent koji ulazi u transmisijske gubitke Φ_T i u specifične toplinske gubitke po m².
Račun je osjetljiv na geometriju i tip plohe, pa ga je lako pogriješiti ručno. Toplinko iz definirane geometrije prostora sam izvodi B' i primjenjuje odgovarajući model tla, što uklanja najčešću pogrešku tretiranja poda kao vanjske plohe.